Dobro se razumijem u opsesiju. Bio sam joj podložan više no iko. Dobro znam koliko čovjek može biti opsjednut nekom idejom, kuda ga ona može odvesti, koliko ga zanijeti, kakvim ga opasnostima ludila može izložiti, koliko netolerantnosti i idolatrije to podrazumijeva, na koliko uzvišene bezobzirnosti prisiljava… Znam podjednako da je opsesija osnova strasti, izvor koji je izdržava i održava, tajna koja je čini trajnom.
Mnogo prije svoje tridesete i ja sam upoznao strast, očajničku, agresivnu, bezizlaznu strast prema svojoj zemlji! Mojoj zemlji! U njoj sam tražio oslonac koji mi je bio potreban, ali ga nisam mogao naći ni u njenoj sadašnjosti ni u njenoj prošlosti. Od bijesa sam joj pripisao budućnost, skrpljenu od svega i svačega, uljepšanu, u koju nisam vjerovao. Naposljetku sam se ostrvio na nju, na tu budućnost, zamrzivši je: pljunuo sam na svoju utopiju. Moja strastvena i suluda mržnja nije imala, da tako kažem, svoj predmet, jer se moja zemlja razdrobila naočigled. Želio sam da bude moćna, ogromna i bezumna, kao zla sila, pred čijom će neminovnošću drhtati svijet, a ona je bila malena, skromna, bez ijednog atributa da bi mogla opstati. Kad bih se udubio u njenu prošlost, našao bih samo zavisnost, rezignaciju, poniznost, a kad bih se okrenuo sadašnjosti, otkrio bih iste pogreške, jedne deformirane, druge netaknute. Ispitivao sam nemilosrdno, u mahnitoj želji da otkrijem nešto drugo, ali bezuspješno, sve je bilo tako bistro. Na kraju sam pomislio kako se ona ne može boriti s mojim ponosom, kako je u svakom pogledu premalena za moje zahtjeve. Nisam li tada bio napisao kako bih želio da u sebi sjedinjuje ”sudbinu Francuske i naseljenost Kine”? Sve je to bilo ludilo. No ludilo zbog kojeg sam patio, koje nije bilo bezopasno, jer je utjecalo na moje zdravlje. Umjesto da svoje misli usmjerim na nešto određenije, ja sam se vezao za svoju zemlju jer sam nejasno osjećao da mi pruža razlog za hiljade muka, da ću, dokle god mislim na nju, imati na raspolaganju pravi rudnik patnji. Našao mi se pri ruci neiscrpan pakao u kojem je moj ponos mogao očajavati na moju štetu. Moja ljubav je bila samokažnjavanje i okrutan donkihotizam. Raspravljao sam beskonačno o sudbini zemlje koja nije imala sudbinu: bio sam, doslovno, prorok u pustinji. Uostalom, nisam sam lupetao i patio. Bilo je još takvih koji su imali u vidu nekakvu budućnost, u koju su vjerovali, premda ih je katkada obuzimala sumnja u opravdanost vlastitih očekivanja. Bili smo banda očajnika u srcu Balkana, osuđenih na neuspjeh; a taj nam je neuspjeh i jedino opravdanje.
Bili smo svjesni činjenice da naša zemlja ne postoji; znali smo da postoji samo kao stvarnost našeg očajanja.
U to je doba bio osnovan neki pokret koji je htio reformirati sve, pa i prošlost. Nisam ni jednog časa iskreno vjerovao u to. Međutim, taj je pokret jedini upućivao na to da naša domovina može da bude nešto drugo a ne samo fikcija. Bio je to okrutan pokret, mješavina prethistorije i predskazivanja, mistike molitve i pištolja, pokret koji su sve vlasti progonile i koji je prizivao progone. Njegova je neoprostiva pogreška bila u tome što je pripisivao budućnost nečemu što budućnost nije imalo. Svi su vođe bili pogubljeni, a leševi su im bili bačeni na ulicu: oni su imali sudbinu, a to je njihovu zemlju oslobodilo obaveze da je sama ima. Svojim su ludilom iskupili svoju domovinu. Bili su to krvoločni mučenici. Vjerovali su u ubijanje, pa su i sami bili ubijeni. Sa sobom su u smrt odnijeli i budućnost u koju su vjerovali usprkos zdravom razumu, evidenciji, ”historiji”. Pokret je bio izvrgnut napadima, raspršen, napola uništen. Doživio je sudbinu primitivnog Port-Royala. Zasnivao se na okrutnosti: uništen je okrutnim metodama. U vrijeme dok sam osjećao slabost prema tim krvavim sanjarima, nejasno sam naslutio, predosjetio sam da nisu ni mogli ni smjeli postići cilj, i da su idealno, u savršenom obliku, utjelovljavali neuspjeh moje domovine, da im je bila sudbina da tom neuspjehu daju intenzitet i zamah koji su im nedostajali. Ja sam u to doba bio strastveno zaokupljen dvostrukim neuspjehom. Ovaj trzaj koji mi je bio potreban da me gurne dao mi je taj pokret. Ko između dvadesete i tridesete ne dade svoj doprinos fanatizmu, strasti i mahnitosti, taj je imbecil. Čovjeka liberalom čini samo zamor, a demokratom umnost. Mladi ljudi moraju biti nesretni. Oni su ti koji promiču doktrine o netolerantnosti i provode ih u djelo. Oni su ti koji prizivaju krv, jauk, metež, divljaštvo. U doba moje mladosti cijela je Evropa vjerovala u mladost, gurala ju je u politiku, u državne poslove. Usto, taj je mladi čovjek teoretičar, polu-filozof, on je morao pošto-poto imati nerazuman ”ideal”. On nije bio zadovoljan smjernom filozofijom: on je bio fanatik, računao je na besmisao, od kojeg je očekivao sve.
Mi, mladost moje zemlje, mi smo živjeli od Besmisla. To je bio hljeb naš svagdanji. Našavši se na rubu Evrope, prezreni ili zanemareni od cijeloga svijeta, željeli smo privući pažnju. U tu svrhu jedni su se služili pištoljima, a drugi su širili najgore besmislice, izmišljali budalaste teorije. Željeli smo isplivati na površinu historije: voljeli smo skandale, smatrajući ih jedinim sredstvom pomoću kojeg se možemo osvetiti za svoju mračnu sudbinu, svoj podređeni položaj u historiji, svoju nepostojeću prošlost i svoju poniženost u sadašnjosti. ”Stvarati historiju”, to su bile riječi koje su nam neprestano bile u ustima, naša misao vodilja. Improvizirali smo svoju sudbinu, otvoreno smo se pobunili protiv svoje ništine. Nismo se bojali da ćemo ispasti smiješni. Jer je naše znanje bilo nedovoljno, naše iskustvo varljivo; upravo je stoga naše razočaranje moralo biti čvrsto, nesalomljivo. Na koncu je ono postalo našim zakonom… Potonuli smo na nivo svoje zemlje.
… Mene su na koncu prestale zanimati te igre, to mahnitanje, grčenje, ludilo. Ondašnje su mi ekstravagancije postale neshvatljive; nisam se čak mogao sjetiti svoje prošlosti; a kad je se sada sjetim, čini mi se da te godine pripadaju nekome drugome. Taj drugi je osoba koju ne priznajem, a sav je moj ”ja” negdje drugdje, hiljadama milja daleko od negdašnjega.
Kad razmišljam o svim strastima, o svim mahnitanjima svojega sadašnjeg ja, o svojim pogreškama i prekomjernim ushićenjima, svojim snovima o isključivosti, moći i krvi, o svom uživanju u neobičnom cinizmu, o svojim torturama u Ništavilu, o svojim uzaludnim bdijenjima – čini mi se da sam se udubio u opsesije nekog stranca, a onda sa zaprepaštenjem shvatim da sam taj stranac ja. Istine radi valja dodati da u to vrijeme još nisam znao što je sumnja, da sam tek počeo stjecati znanje o njoj; da su za mene postojale samo tvrdnje kojima se nešto do kraja odbacivalo ili prihvaćalo. U to sam vrijeme napisao knjigu o svojoj zemlji: napao sam svoju domovinu tako žestoko kao možda niko prije mene. Mukotrpna rabota pobješnjela luđaka. U mojim je osudama bilo toliko žara, da sada, nakon što je prošlo dosta vremena, ne mogu vjerovati da nije bila posrijedi preokrenuta ljubav, obrnuta idolatrija. To je nešto kao himna ubojice ili urlikajuća teorija domoljuba bez domovine. Ta je pretjerivanja jedna druga zemlja, neprijatelj moje, iskoristila u klevetničkoj kampanji, a možda ipak istinoljubivoj. Svejedno! Žudio sam za neumoljivim. Donekle sam odao priznanje svojoj zemlji što mi je pružila tako značajnu priliku za patnju. Volio sam je jer nije mogla odgovoriti na moja očekivanja. U to sam vrijeme vjerovao u draž nesretnih ljubavi. Volio sam iskušenja: a najvećim iskušenjem činilo mi se to što sam se rodio upravo u toj zemlji. U to sam vrijeme imao nezasitnu potrebu za ludilom, ludilom na djelu. Morao sam rušiti; dane sam provodio zamišljajući slike uništenja. Čega? Nikoga nisam mrzio. U mojoj su zemlji postojale dvije vrste građana: bijednici, od kojih se sastojala skoro cijela zemlja, i nekolicina šarlatana, parazita, koji su iskorištavali njihovu bijedu. Uništiti ove potonje činilo mi se prelaganim: to je bio mogući i odveć lagani zadatak, koji nije bio primjeren mojim ambicijama. To je značilo upustiti se u nešto beznačajno, utopiti se u očiglednosti, zadovoljiti opće zahtjeve. U potrazi za svojim predmetom, bila su to groblja… Bijesan na svoje pretke, pitao sam se kako da ih još jednom usmrtim, zavazda. Mrzio sam njihovu šutnju, nedjelovanje, i sva stoljeća koja su ispunili svojom abdikacijom. Pala mi je na um zamisao da bi trebalo podignuti u zrak njihove grobove, raspršiti njihove kosti, poniziti njihov šutnju, osvetiti se na njima, narugati se njihovim porazima, pretvorio u prah svoje ”nekadašnje”, svoju vječnu ništinu… Nepotrebno je reći da moja zamisao nije bila poticaj za krstaški pohod. Jedno mi je vrijeme to bilo dovoljno. A onda mi je odjednom dosadilo mrziti uzalud, pa sam se okrenuo većoj mržnji, koja je obuhvaćala cijeli svijet, počevši od prezira prema susjedu do svemirske anarhije. Zapravo, meni je ludilo bilo potrebno kao što je drugima bila potrebna mudrost ili novac. Na pomisao da je nešto postojalo i moglo postojati neovisno o mojoj volji za razaranjem upadao bih u krize bjesnila, provodio bih cijele noći drhteći. Upravo sam tada shvatio zašto čovjekova zloba uvelike nadmašuje životinjsku. Naša ne prelazi odmah na djelo, ona se nakuplja, raste, buja i prekipi. Ona se, zato što mora čekati, oslanja na razmišljanje i postaje okrutnom. Ona mrzi sve, a kod životinje traje samo trenutak i odnosi se samo na neposredan objekt; i nikad se ne okreće protiv same sebe. Naša zloba toliko naraste da više ne zna koga ima uništiti, pa se ”fiksira” na nas same. To se i meni dogodilo: postao sam središtem svoje mržnje. Mrzio sam svoju zemlju, sve ljude na svijetu; na kraju sam mržnju okrenuo protiv sebe: podlegao sam očajanju.
S francuskog preveo Mario Kopić
Emil Cioran, MON PAYS, u: Transfiguration de la Roumanie, édition de l’Herne, Paris 2009, p. 67.
Izvornik: Peščanik.net
Srodni link: Romania Revealed
Slika Rođelio Kueljar
